Starozavjetni katehizis
Knjiga postanja
Knjiga postanja
"Vidiš - priča, poetsko djelo, pisano starim prevaziđenim jezikom, a ono - najdublja istina tvoga života."
----------------------------------------------
"Starozavetni Katehizis" je emisija radija Svetigora (www.svetigora.com) koja se emituje sedmično.
Ovo su izvanredne emisije, poučne, ali i više, često veoma nadahnjujuće. Način objašnjavanja događaja je jednostavan, direktan i blizak našem današnjem životu, i zapanjujuće otkriva do koje mjere i detalja se i nama danas jednostavno ponavljaju iste stvari, situacije, pa čak i isti pokreti srca, kao što su se dešavale ljudima kroz istoriju od najranijih vremena. Tako veoma brzo čovjek osjeti stvarnu, živu bliskost i naklonost prema mnogim od starovremenih likova koje inače možda poznajemo samo kao neku vrstu knjiških ili čak "muzejskih" imena ili pojmova. Stari Zavet, koji se često pominje kao štivo teško, sa nejasnim ili teško prihvatljivim porukama, ovde snažno oživljava za nas i pokazuje nam svoju savremenost i bliskost našem ličnom životu.
U najmanju ruku zbog toga, što zaista u punom smislu riječi oživljavaju događaje i likove Starog Zaveta i živo ih dovode u vezu sa nama samima, preporučujem svakome da posluša barem neku od ovih emisija.
----------------------------------------------
"...Prije svega, ta tumačenja i te tajne, govore nam da Sveto Pismo nije djelo pisano u službu ličnog piščevog poetskog nadahnuća, niti radi preciznog naučnog istorijskog izraza, niti pak u službi nečega poput, nama savremene postmodernističke igre između pisca i čitaoca, već vidimo da je Biblija pisana u službi i radi službe ljudi Gospodu Bogu.
Njegov se smisao ne da iscrpiti u osamljenom čitaočevom domišljanju i oduševljenju, u akademskim raspravama, jezičkim analizama, poetskom i mističnom zanosu samozvanih tumača, vračara i gatara. Njegov smisao u pravoslavnom shvatanju života i stvarnosti određen je njegovim fizičkim položajem u crkvi, u pravoslavnom hramu. Tamo se Sveto Pismo nalazi na sred oltara, Svete Trpeze, dakle u centru Bogosluženja, u centru Svete Liturgije, u centru čudesnog sabora Boga i vjerujućih ljudi.
Eto zato i otuda, nama se čini da smo pročitali izvještaj o političkim nemirima u Egiptu, o egzodusu jednoga naroda, o prastarim prevaziđenim običajima, da smo pročitali nekakav nestvaran judejski mit, a ono nam se iznenada kroz riječi Crkve otkrivaju sudbinska pitanja našeg ličnoga života, pa ne bude da smo pročitali "izmišljeni i naučno oboriv izvještaj" o razdvajanju mora star 30-tak vjekova, nego to čitamo o našem krštenju, bjekstvu iz robovanja neznaboštvu i strastima koje simbolizuje Misir - Egipat, uslasku u veliku pustinju ovoga života punu kolebanja i razočarenja za krštenu dušu i primicanju konačnoj pobjedi i smirenju Carstva Nebeskog koju simbolizuje Zemlja Obećana.
Niti to čitamo "poučnu priču o izdaji među braćom i velikodušnosti odbačenoga brata", nego nam se to otkriva istina o stradalnom Hristu zapisana vjekovima prije njegovoga ovaploćenja, zapisama prije vjekova.
To je tajna Bogosluženja. Sveto Pismo kao Bogoslužbena knjiga, ima tu tajnu.
Vidiš - priča, poetsko djelo, pisano starim prevaziđenim jezikom, a ono - najdublja istina tvoga života.
Tako i na Svetoj Liturgiji, vidiš - hljeb i vino, a to sami Gospod koji te poziva da mu pristupiš.
Mi ljudi svojim razumom i čulnim moćima ne možemo direktno vidjeti lice Gospodnje. Zato doista često, oslanjajući se na tako krnje znanje, zaključujemo da smo mi sami u čitavoj vasioni, da Boga nema. Vjera je, kaže apostol Pavle, potvrda onih stvari koje nama ljudima nijesu vidljive. Vjera je ona sila koja nas upućuje u oblasti krajnje neizvjesne i nedostupne našim ograničenim saznajnim moćima. Vjera je naše jedino sredstvo i čulo pred nepoznatim. Vjerom vidimo nevidljivoga Boga.
Vjerom, Judejski izlazak iz Misira kroz Crveno more postaje nagovještaj Hristovoga stradanja i potom vaskrsenja, nagovještaj našega krštenja i po njemu usmjerenja ka životu vječnom, Zemlji Obećanoj. Vjerom, put izašavšeg Izrailja predvođenog Mojsejem postaje naš put. Patnje i kolebanje Judejaca postaju naše patnje. Jedna stara i na prvi pogled naivna priča postaje putokaz našim srcima. Vjerom Sveta pravoslavna Liturgija, od predstave za naše oči, zbira nerazumnih radnji, prevaziđene tradicije i običaja, postaje predvorje, predukus Carstva Nebeskoga u koji se sabiramo "opet i opet", kako kaže liturgijska molitva.
14.4 Mbs
15:50 min.
"...Sveto Pismo nam govori da je Gospod u jednom određenom momentu otpočeo stvaranje svijeta koji prije toga trenutka nije postojao. Prije toga momenta, kako Biblija kaže, početka, u kome Gospod stvara, nije osim Boga postojalo baš ništa. Zato Jevreji ovdje kada govore o stvaranju koriste svoj glagol 'bara' (ברא), što znači stvoriti iz ničega, ili stvoriti ni iz čega, za razliku od drugog svog glagola, isto tako za stvaranje, 'asah' (עשה), koji ustvari ne znači stvoriti, već načiniti od nečega.
Iz pukog ništavila, voljom Božijom nastao je svijet. ..."
6 Mb
15:59 min.
"... Čovjek je, rekosmo, stvoren po slici i prilici Božijoj. Prema tumačenju svetoga Maksima Ispovjednika, slika Božija u nama je ono što od Boga dobijamo od početka našega postojanja i imaćemo do kraja, a to je život, i vječni život. Prilika Božija, ili podobije, je ono što tek treba da zadobijemo, da bismo u potpuno nalikovali Bogu, a to su milost i dobrota. Inače, na šta će nam ličiti vječni život, ako ne zadobijemo dobrotu i milost? To se i ne bi moglo nazvati životom, nego vječnom patnjom.
...... Zbog čega sada ovakvo iskušavanje? Kada bi mi inače mogli znati da nas neko voli? I kako bi mi inače mogli znati da nas neko voli, ako taj ne bi imao nikakvu priliku da postupi suprotno, nego da nam bezuslovno ugađa i žrtvuje se za nas? Nikako. Bila bi to prisilna ljubav. Ustvari to uopšte ne bi bila ljubav..."
17.3 Mb
18:23 min.
"...Nadalje, grijeh je naše praroditelje bacio u takvu paniku, u takvo obezumljenje, da su pokušali da se od svevidećega Gospoda sakriju - iza drveta.
....
Međutim oni nijesu spremni da se pokaju niti da priznaju svoj prestup, već šta rade? Svako od njih prenosi krivicu na drugoga. Muž kaže žena je kriva ('Žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta, te jedoh'), žena kaže zmija je kriva ('Zmija me prevari, te jedoh'), i to pred živim Bogom, koji zna svačije grijehe, a traži pokajanje samo od onoga kome se obraća. Tako i danas Gospod, ne traži da mu ispovijedamo tuđe grijehe, ma kako bili veliki, makar bili i nad nama učinjeni, nego samo svoje sopstvene grijehe.
...
I opet, kao u slučaju prvorodnoga grijeha njegovih roditelja sa zabranjenim plodom, Kain se nije pokajao, već se pravdao .... kao i svi mi danas, kada se zadesimo u okolnostima neke nevolje, najprije tražimo opravdanje za sebe. Kain kaže 'Zar sam ja čuvar brata svojega'...."
18.7 Mb
20:28 min.
"...Ovi ljudi, potomci Nojevi, da bi stekli sebi ime, i da se ne bi rasijali po Zemlji, u suštini da bi obezbijedili svoj život na Zemlji, rade suprotno nego što je Noje uradio po izlasku iz kovčega. Noje se uzdao u pomoć Božiju i prinosio je žrtve i molitve; oni se uzdaju u sopstvene moći i grade veleljepne građevine.
...Jedinstveni jezik nije zlo samo po sebi, ali u okolnostima bogoborstva i bogootpadništva ljudi, takav jezik postaje oruđe efikasnog širenja zla. I danas, usavršavanje komunikacija, kompjuterizacija, trebalo bi po sebi da bude nešto korisno i dobro. Ali tako savršeni sistem u rukama ljudi koji ne samo da u Boga ne vjeruju, nego se bore protiv Boga, postaje oružje zla. Zato različitost jezika i različitost naroda, od tada do danas, jeste jedan Božiji, da tako kažemo, vaspitni metod prema ljudima sklonim odstupanju od Boga..."
22 Mb
23:26 min.
"...Momenat kojim Gospod poziva Avrama da napusti svoju otadžbinu, svoj rod, radi odlaska u zemlju koju će mu pokazati, jedan je od prelomnih mjesta biblijske istorije. Nakon vavilonske pometnje, ne samo u Haldeji, već svuda, zavladalo je neznaboštvo i mnogoboštvo. Još od vremena kada na zemlji nije bilo ljudi osim Nojeve porodice, Gospod Bog koga više niko ne poznaje i ne priznaje, po prvi put se obraća jednom čovjeku, sigurno pravedniku čista srca i predlaže mu zavjet.
Ovaj poziv Božiji Avramu daje nam sliku svakog budućeg poziva Boga čovjeku. Onog dramatičnog novozavjetnog "Ostavi sve što imaš i idi za mnom". Slika je to Krsta i Raspeća. To je slika pokajanja koje u izvornom grčkom znači preumljenje ili preobražaj. Pokajanja kroz koje svaki čovjek koji od vremena pada, od vremena bogoodstupništva želi da se vrati Bogu, mora proći.
Avramov pak izlazak iz Harana u zemlju neviđenu, u zemlju tek samo nagoviještenu, jeste izraz i slika povjerenja u Boga, one čiste, za um ovoga svijeta nelogične i nadrazumne vjere. Onog novozavjetnog "Blaženi su koji povjerovaše a ne vidješe". Na toj Avramovoj vjeri, kao Hristos na Petrovoj vjeri, Gospod je sazidao zavjet između sebe i Avrama, to jest starozavjetnu Crkvu. ..."
15.4 Mb
16:23 min.
"...U Lukinom Jevanđelju Gospod Isus Hristos kaže: "Opominjite se Lotove žene."
Zašto je to tako? Zašto okretanje izaziva smrt? Kada se čovjek iz grijeha, Božijom pomoćju izvodi u spasenje, pogubno je osvrtati se, vraćati se na pređašnji način života. Treba ići za Gospodom koji nas izvodi i pomaže nam. Okretanje je rezultat naše nesigurnosti. Kada nas Gospod iz grijeha i smrti izvodi u istinski život, okretanje znači okretanje od Gospoda, okretanje prema starom životu, životu bez Boga, dakle okretanje prema smrti.
Ovoj ženi nije pomoglo to što je bila član Lotove porodice, one koja je rukom Božije milosti izbavljena od pogroma. Presudili su njena lična odgovornost pred Bogom i njen lični postupak. Zato ni mi ne treba da očekujemo da će nas spasiti naše hrišćansko Pravoslavno ime, to što smo kršteni i što se zovemo Pravoslavnima, ako ne živimo hrišćanski i Pravoslavno, ako se neprestano okrećemo za nečim drugim što nije Bog i gdje nije Božiji život. ..."
18.7 Mb
19:54 min.
"...Nikome Isak nije vjerovao više od Boga, zato mu se neprestano molio. Nije to bio odnos zaostaloga pretka koji nije mogao da uživa blagodeti civilizacijskog razvoja i razvoja medicine pa se primitivno obraća nekoj nedefinisanoj višoj sili. Ne, Isak je, poput njegovoga oca Avrama istinski Božiji prijatelj i poznanik.
Kako to "poznanik Božiji"? Tako što Gospod za njega nije prosto neka viša sila, ili kako mi danas kažemo "ima nešto", nego ličnost sa kojom se razgovara, koja se predstavlja, koja ima ime. A kada nekoga poznaješ lično i imaš u njega bezgranično povjerenje, makar on i ne bio sam Gospod Bog nego čovjek, prijatelj koga voliš, zar ti treba još neka utjeha i oslonac pored njega.
Isakova molitva za ženu nerotkinju nije bajkoviti ukras ovoj priči, već velika istina, danas zaboravljenoga načina ljudskoga života u kome se sve bazira i počinje na povjerenju prema Bogu. I danas mi Pravoslavni znamo nebrojene primjere gdje iskrena molitva Bogu, nakon bezuspješnih medicinskih tretmana vraća plodnost i potomstvo pobožnim bračnim parovima. ..."
17.1 Mb
18:15 min.
"... Novo ime koje je Jakov dobio nakon ovoga rvanja sa Bogom biće ime njegovoga pokoljenja, izabranog jevrejskog naroda.
Izrailj, što znači "onaj koji se bori sa Bogom". Ali to ne znači bogoborac, onaj koji ratuje protiv Boga. Kada pročitamo ovu priču, vidjećemo da Izrailj, ili Izrael, znači upravo suprotno. To je onaj koji se bori za Božiji blagoslov, za Božije priznanje, za Božiju ljubav, za Božije prijateljstvo. Jer kaže: "neću te pustiti dok me ne blagosloviš".
Koji se bori sa samim sobom i sa ljudima oko sebe, koji se bori sa svim onim negativnim u sebi da bi odgovorio na Božije prizvanje. Božije prizvanje poput onog "Pokajte se" ili "Budite savršeni" ili "Hajte za mnom" pravi od učmalog i nezainteresovanog ljudskog bića ratnika koji se bori sa palim sobom da bi se približio Bogu. U tom smislu može se govoriti o borbi sa Bogom starog i ogrehovljenoga čovjeka u nama za Božije društvo i prijateljstvo koje ište onaj novi, takođe u nama sakriven i zatrpan grijesima, čovjek.
U tom je smislu svaka krštena duša slika Jakovljeva, borac, rvač koji se čitav život rva sa sobom, ljudima i Bogom da bi dobio blagoslov i prelazak u obećanu zemlju....."
15 Mb
16:35 min.
"...Ljubomoru smo već sreli u dosadašnjem Biblijskom pripovijedanju. Upoznali smo je kao jedan smrtonosni i nikako Božanski osjećaj, osjećaj bratoubistveni koji je doveo do toga da Kain ubije svoga brata Avelja iz zavisti prema njemu.
Ljubav kojoj nas uči Bog kroz Stari i Novi Zavjet, hrišćanska ljubav, ljubav o kojoj govori Crkva, ljubav kojom Bog voli svijet, i na koju nas i poziva, nije jedno dobro koje se svima raspodjeljuje na način matematičke, bezlične, hladne ravnopravnosti i pravičnosti. Kada kažemo da Gospod sve nas voli jednako i savršeno, to ne znači da ta ljubav ne nosi pečat ličnosti, pečat posebnog odnosa prema svakome od nas, nanovo različitim i nanovo neponovljivim. Kao što smo svi mi ljudi međusobno različiti, posebni, svako od nas ima u sebi neku svoju ličnu skrivenost i tajnu, tako je i Božija ljubav prema nama, iako jednaka prema svima, na različite načine upućena i manifestovana.
....
Međutim, zavist i ljubomora je jedan nezdrav osjećaj koji se javlja kao reakcija na taj prirodni i Božanski poredak. Ljubomora je bolestan i izvitoperen način mjerenja i prihvatanja Božanske ljubavi, ne prema onome što Bog daje nama, nego prema tome šta daje drugima.
A momenat kada naš razum i naše nezajažljive prohtjeve upletemo u Božije namjere i njih počnemo mjeriti našim mjerilima, to je početak zla koje nema granica....."
15.2 Mb
16:39 min.
"...Što se tiče Josifa, već smo rekli, ovdje sve vrvi od primjera da ako se čovjek uzda u Boga i Božiju volju, nema te nevolje, bukvalno nema ni jedne nevolje koja ga može zadesiti, a koja se neće pokazati kao Božija namjera i Božija priprema za nešto veliko i korisno što taj čovjek, s Božijom pomoćju, treba i može da izvuče iz sebe i podari svijetu, drugima i samome sebi. Sve naše tragedije postaju nevolje i nesreće samo onda kada odustanemo, kada ne vjerujemo da je sve to jedan Božanski postupak. Ne prosto sudbina ni viša sila, nego roditeljsko staranje voljene osobe, našega nebeskoga Oca za naše konačno spasenje.
Samo zaista, kako kaže apostol Pavle u poslanici Jevrejima, "svako karanje dok traje ne čini se da je radost nego žalost", i odmah dodaje, "ali poslije daje mirni plod pravednosti onima koji su kroz njega izvježbani". Šta to znači? To znači onima koji su kao Josif ili bar nalik Josifu, poput Josifa, molitvom, postom, pravednošću, životom po Božijem slovu, pripravni i očekuju svaki svoj životni momenat kao volju dobroga Boga. ..."
23.5 Mb
25:01 min.
"...Zato predavanje Josifa u Egipat jeste praslika predavanja Hrista na Krst, izgnanje Hrista iz naših života u smrt. Dolazak njegove braće u Egipat u vrijeme gladi, ne bi li dobili žito, i okolnost da je baš Josif taj koji će u čitavome carstvu biti zadužen za raspodjelu hrane, jeste praslika Strašnoga Suda Hristovog, u kome ćemo mi, prešavši iz ovih života kroz smrt, kuda smo poslali samoga Hrista Boga, doći upravo pred njega samoga kao Cara Slave, Svedržitelja, i prositi od njega, njega koga smo ubili, da nas nahrani u našoj gladi, da nam u našoj smrti da život vječni.
Josifove riječi koje je izgovorio kada su ga braća konačno prepoznala, praslikuju Hristov poziv onima među ljudima koji su ga razapeli, onima među svima nama koji su se u toku svoga života pokajali lično za to ubistvo, jer u tom ubistvu koje su u jednom davnom istorijskom momentu izvršili Jevreji i Rimljani, svi na ovom svijetu učestvujemo svojom mržnjom, zavišću, samoljubljem, preljubom, pijanstvom i tome slično. Učestvujemo imajući priliku svaki od nas da prekinemo bogoubistvo.
I kada ga prekinemo, kada prestanemo sa svim tim, kada se pokajemo, čućemo Josifove riječi, koje su ustvari riječi Hristove:
"A sada nemojte žaliti se niti kajati što ste me poslali ovamo, jer Bog mene posla pred vama radi vašega života." ..."
"A sada nemojte žaliti se niti kajati što ste me poslali ovamo, jer Bog mene posla pred vama radi vašega života." ..."
14.9 Mb
15:56 min.
"Nije faraon taj poslat sa neba kao sušto zlo koje postoji samo zato da bi maltretirao Jevreje. Naprotiv, i faraon, misirski car, samo je čovjek slobodan da učini šta želi, taman koliko i Jevreji. Međutim, za razliku od svojih prethodnika, ovaj je po svome karakteru, kao čovjek bio netrpeljiv i tiranski raspoložen prema strancima u svojoj zemlji.
Taj njegov lični i slobodno odabrani šovinizam prema Jevrejima koji je kao vladar širio među ostalim Egipćanima, Gospod jednostavno nije spriječio. Dopustio ga je. I u tom smislu se može reći da je faraon zajedno sa ostalim Egipćanima postao sredstvo ostvarenja davno rečenoga obećanja o povratku Jevreja u obećanu zemlju.
A da opet ne možemo reći kako Gospod nije volio Egipćane i kako ih je koristio kao puko oruđe, vidjećemo kasnije, kada će naredni faraon puno puta biti u prilici da se nakon ovih početnih i monstruoznih represija pokaje i ostavi na miru narod Izrailjev, ali on to opet, po izboru njegove sopstvene volje neće htjeti. ..."
14.9 Mb
15:57 min.
"Mi smo vidjeli još od stvaranja čovjeka da je Božiji odnos prema njemu odnos ljubavi i povjerenja. Taj odnos predstavlja prirodno normalno stanje za sve što je od Boga stvoreno pa i za samoga čovjeka. Mislim da nema čovjeka koji ovu istinu ne osjeća duboko u svome srcu kao najveću.
Na Božijoj ljubavi i povjerenju mi smo stvoreni i postojimo. I kao dobri roditelj, koji nas vodi kroz život, Gospod očekuje da i mi prema njemu imamo isti odnos. U tome je smisao onoga Hristovoga "Blaženi koji povjerovaše, a ne vidješe". Time se objašnjava onaj Hristov poziv Petru da dođe za njim po vodi i onaj prekor nakon njegovog straha i potapanja "Malovjerni, zašto posumnja?". Sad se možemo prisjetiti i onog Avramovog izlaska iz zemlje svojih predaka i odlaska za Gospodom na neviđeno, u nepoznato - to je bio akt ljubavi i povjerenja koji Gospod očekuje od svakoga od nas.
...Međutim, vidjeli smo da su putevi te ljubavi i povjerenja istovremeno i putevi iskušenja, putevi neprestane borbe sa onim sebičnim, nepovjerljivim, samoljubivim u nama, prisutnim u nama još od stvaranja, još od rajskoga vrta. Prisutnim, jer smo stvoreni kao slobodni, a ne kao robovi ili roboti nečega, makar to bila i Božija ljubav. Možemo da ne volimo onoga i da ne vjerujemo onome koji nas je stvorio iz nebića i koji nas voli.
...Zato nas sve neprestano iskušava u ovom prolaznom i privremenom domu, da bi u onom vječnom, onom pravom domu živjeli bez trunke sumnje i trunke mržnje, ako to mi sami budemo htjeli. Stvar je našega pristanka, našeg "Avramovskog izlaska iz stare zemlje" na vječni poziv, koji traje do posljednje sekunde našega života. I nikad nije kasno dok nas god Bog drži žive."
15.6 Mb
16:36 min.
"Bog ne izbavlja Jevreje tako što se obraća čitavom narodu, masi ljudi, već budući i sam ličnost, Gospod izdvaja ispred te mase jednu ličnost koja će voditi, koja će ostalima biti živi i konkretan primjer mogućnosti, načina svetosti ljudskoga života.
Gospod ne posvećuje na neki magičan i bezličan način sve pojedince u masi naroda, na jedan mah. On to ne čini, ne zato što to ne može, već radi tako da ne povrijedi ljudsku slobodu. Izabira prvoga, ne po pameti ili ljepoti, već po pravednosti i pobožnosti, izabira ga i stavlja naprijed kao obrazac za kojim se može slobodno krenuti. Stavlja čovjeka kao sliku samoga sebe, da bi ljude na bogoljublje naveo kroz čovjekoljublje. Da bi to uopšte bila ljubav, a ne neka nedokučiva mistika, ponaosobni i neobjašnjivi kontakt sa Tvorcem.
Tako će kasnije i svoga Sina, Bog Otac načiniti jednim od ljudi. Tako će mnoge narode obratiti, ne momentalnim prosvećenjem širokih masa, nekakvom demokratijom, već kroz apostola Pavla, bugarskog kneza Borisa Mihajla, svetoga Savu srpskoga, svetoga kneza ruskoga Vladimira, svetog Petra Cetinjskog, i tako dalje."
15.4 Mb
16:49 min.
Naravno, istorija čovječanstva i istorija našega naroda znaju za pobožne i blagovjerne zemaljske vladare. Ali, prepuno je bilo onih koje je politička moć nadmoćala i zemaljska vlast podvlastila. Sujetnom čovjeku koji ima upravu na ljudima i koji se sam osjeća bogom u odnosu na ostale, teško je objasniti da postoji neko iznad njega.
...
Vlast nad prirodom ima njen Tvorac. Gospod Bog je stvorio prirodu i prirodne zakone. Njegovom voljom oni postoje i djeluju. Priroda i prirodni zakoni su Božije imanje i u vlasti su Njegove volje. Dosta često čovjek, biće stvoreno da upravlja Gospodnjim imanjem, to jest čitavom tvorevinom, zaboravlja na to pa misli da je ili on, ili ta priroda, vrhovna stvarnost iznad koje nema ništa.
Problem izlaska Jevreja iz Egipta, i faraonove dozvole, nije samo pitanje političko, pitanje ljudskih prava. Već prije svega sukob dva duhovna svijeta: jednog faraonvog koji iznad sebe ne vidi Boga ni Upravitelja, i drugog jevrejskog, poklonjenja Avramovog, kome je obećana Božija blizina i Božije prisustvo, vječno Božije društvo i zajednica.
18.1 Mb
19:51 min.
"...Ako se čitajući starozavjetni zapis o izlasku Jevreja, gnušamo i grozimo nad smrću egipatskih prvijenaca, treba da znamo razliku među slikama Staroga zavjeta. Kada Božiji narod izlazi iz ropstva, to nije samo detalj narodne istorije, već Božiji pravednik i miljenik koji se zaželio oslobođenja i Obećane zemlje, izlazi iz ropstva grijehu, tijelu i strastima. Istina Novoga zavjeta kaže nam da je svaki čovjek, svako ljudsko biće, oslikan u starozavjetnom Izrailju. Najstrašniji mogući prizor smrti i uništenja, pomor svih potomaka i prvih rodova, predstavlja znak koji nam govori kakvu zemlju, koju oblast napušta pravednik, izabranik kada se vraća Bogu. To je istina koji se odnosi na svakoga čovjeka koji se od grešnoga života okreće Bogu. Povratak Bogu jeste povratak životu, a odlazak iz carstva smrti, iz zemlje gdje sve umire najstrašnijom smrću.
...Vječno praznovanje ovoga događaja, kao što vidimo, ne služi samo radi sjećanja na veličanstvenost i značaj prošloga, već kao i predukus budućeg istovjetnog postupanja Božijega promisla. Sin Božiji, Jagnje besprekorno koje uzima grijehe svijeta, žrtvuje se. Svojom krvlju i vaskrsenjem izbavlja od smrti. Kako kaže vaskršnja pjesma: "Smrću smrt razruši". I daje nam potom neprestano Tijelo svoje i Krv na život vječni. Pa kao što starozavjetna Pasha nije bilo samo sjećanje na prošlo, tako ni naša Liturgija nije prosto sjećanje na Hristovo stradanje, već predokušanje budućega vječnoga Carstva Nebeskog. ..."
15.1 Mb
16:37 min.
"...Faraonov strah pred Gospodom bio je samo privremenoga karaktera, dok je trajalo ono veliko stradanje egipatskih prvenaca i dok ni sam nije znao hoće li i on stradati te noći. Zato je onako povikao Jevrejima: "Izlazite brzo iz moje zemlje jer svi izgibosmo".
Ali ubrzo, nanovo je proradila vlastodržačka računica kod njega i njegove svite: "Šta učinismo? Pustismo Jevreje, izgubismo najamnike i radnu snagu." Zato se brzo organizovaše i krenuše u potjeru za njima.
Nakon privremenoga straha i pokoravanja Gospodu, Egipćani su se ponijeli ovozemaljskom logikom, onom bogoboračkom mišlju koja ne računa ni na Božije prisustvo makar bilo i tako očigledno kao u slučaju čuda i pokora koje je Gospod pustio na Egipat.
Pored toga, u faraonu vidimo divan primjer našega ponašanja, istovjetne logike koja svkoga od nas vodi dobrim djelima naših života. Uglavnom smo spremni na molitvu i službu Bogu kada se ugroze neke naše zamisli i planovi, zdravlje ili život, karijera nas ili nekoga od naših. Umjesto da služimo Bogu stalno, kao što Bog neprekidno služi nama, od jutra do mraka, od rođenja do smrti, pri svakom trenutku našega života brine o nama, i po smrti u njegovim smo rukama, dakle umjesto da uzvraćamo istom mjerom ili bar približno, mi se Boga sjetimo u bolestima, nevoljama i mukama, u onim momentima ustvari, kada nas Bog podsjeća da mu se već dugo i od srca nijesmo javili.
Ovde još zapažamo i slabu vjeru kod Jevreja koji isto tako videći već mnoga čuda izbavljenja učinjena u njihovo ime, nijesu u sebi izgradili dovoljnu mjeru povjerenja u Boga, uzdanja u Njega, nego čim su ugledali faraonovu vojsku, pokolebaše se i protestvovaše Mojseju buneći se što su uopšte izlazili iz Egipta. Tu vidimo da je njihova logika bliska faraonovoj: ona se ne obazire mnogo na Gospoda i žali za pređašnjim stanjem i robovanjem u Misiru.
12.8 Mb
14:01 min.
...Kako to i kada, mi sami pojedinačno, postajemo nalik starozavjetnom Izrailju? Život većine od nas odvija se ili se odvijao u potpunom robovanju našim strastima, tjelesnim potrebama. To ropstvo, duhovno ropstvo, ogleda se u našem nezaustavljivom porivu da udovoljimo svakoj našoj tjelesnoj želji, svakoj našoj najmanjoj sujeti. I ne samo da ne možemo a da ne odgovorimo porivima beskrajnoga najedanja, opijanja, sumnjičenja, osuđivanja, laganja, samoisticanja, odnosa prema ljudskim bićima suprotnog pola koje diktira naša ostrašćenost a ne ljubav prema čovjeku, već čitavim svojim životom postajemo poslušnici želja našega tijela, i sve svoje sile bacamo na to da se što bolje pripremimo za sledeću hranu, za što ljepšu hranu, za sledeću laž, za što vještiju laž, za sledeću osudu drugoga, što snažniju osudu i sledeću razvratnu misao ili postupak još primamljiviju i još različitiju od prethodne.
Ovim robujemo poput Jevreja u Egiptu. A ako nam se desi da skrenemo pažnju na duhovnu istinu, duhovni faraon nalaže još teži rad, tj. još veći razvrat, laž i nezasitost, kako se ne bi zamarali i nervirali pitanjima odgovornosti, istine, poštenja i prave ljubavi prema drugome.
Iz takvog robovanja tijelu i prohtjevima čula, stomaka i krvi, čovjek se izvlači činom vjere. Najprije vjere u postojanje nekakve druge realnosti, nekog drugačijeg načina života, neke slobode u Zemlji Obećanoj. Svako od nas poput Jevreja u Egiptu, tj. poput Mojseja, dobije, ne jednom u životu, poziv za izlazak iz duhovnog robovanja svome tijelu i svojoj sujeti. Taj poziv svako od nas dobija direktno od Gospoda, kroz neki događaj, nečiju riječ, nečiji postupak ili nešto zapisano.
16.1 Mb
17:09 min.
...(blagodarenje) je prije svega znak velike duhovne zrelosti i pažnje, koja se naravno čini iskreno i od srca.
Neko će reći: "lako je Judejima bilo da pjevaju i blagodare, kada se sve završilo, i Egipćani katastrofalno poraženi pred njihovim očima", tj. lako je vjerovati i pjevati Bogu kada sve ide u korist tvojih interesa. Ali vidjeli smo - upravo je obrnuto. Faraon se bojao Boga samo dok je trajala opasnost. Čim je prošla, zaboravio je strah pred Gospodom. Konstatovali smo da je to opštečovječanski manir, prepoznatljiv u svima nama. U navodnom dobru, kada sve ide kako mi zamišljamo, čovjek se po tromosti svoje gordosti i svojih strasti, teško sjeća da postoji neko iznad njega.
Osjećaj, pomisao, da stvari idu dobro, i da nema nikakvih problema, predstavlja jedno od najvećih duhovnih iskušenja za čovjeka. Jer malo je ljudi koji tada kažu "Gospod mi daje dobro, Bog mi pomaže", već misle "Ide meni dobro, ja pobjeđujem i uspijevam". Zato je blagodarenje izraz duhovnoga trijumfa, dokaz da je čovjek svim svojim bićem uvjeren u Božije postojanje i Božije vođenje njegovoga života. Blagodarenje je najljepši način da mi ljudi proslavimo Boga jer njime izražavamo stav da su povoljnosti i sreća u ovome životu dokaz postojanja Boga, a ne povod da mi o sebi mislimo kao da smo bogovi, kao o onima koji u potpunosti vladaju situacijom.
Blagodarenjem izražavamo našu svijest o tome da sve dobre stvari koje nam se dese u ovome životu nemaju svrhu same u sebi, nego su sredstva koja nas okrepljuju i vode konačnome spasenju, približavanju Božijem društvu i blizini. Iskreno blagodarenje zna da mi ne živimo ovaj život samo zato da bi imali uspješnu karijeru, porodični život bez trzavica i sa zdravim porodom, da bi bezbroj puta ozdravljali nakon bolesti, za dlaku izbjegavali sigurnu smrt u opasnim situacijama, da bi sticali ugled i materijalna dobra za život, već da su svi ti detalji privremene okolnosti prolaznoga života kojima nam Gospod, kada ih podari, pruža blagu roditeljsku ruku uzvođenja ka životu neprolaznom, ka neprolaznim dobrima.
14.6 Mb
16:01 min.
...Možda ćemo se začuditi kako to da nemaju smirenja pred svim što se desilo, kako nemaju oči i uši da vide i čuju da se njima dešava nešto izuzetno. Otkud usred svega toga veličanstvenoga misle na svoje najniže potrebe. Kako im bar sada poslije toliko čuda nije jasno da su u društvu najvećega i najjačega i da će sve biti u redu, i da će u svemu biti podmireni, samo ako mu poklone svoje povjerenje.
Ali jevrejska je vjera kolebljiva. Takva je vjera većine nas. Ako smo se ponekad i uvjerili u nesumnjivo Božije prisustvo, to za nas nije bio znak postojanja neke realnosti veće i važnije od ove. To nam nije reklo da nam samo Božije javljanje, njegovo dolaženje do nas, ukazuje i obavezuje nas na mišljenje i pripremanje za to nešto više, nešto drugačije. Naprotiv, mi slijepo vjerujemo jedino u onaj svijet koji konstruišu naše strasti i naša sujeta. A ako nam se nešto iznad, "nekakav" Bog, ponekad i javi, makar u najvećoj sili i slavi, to je vjerovatno da bi pospješio i olakšao naš život na zemlji, a nikako da bi nas obavijestio i skrenuo našu pažnju na život iz koga on dolazi.
Zato - divno je Božije čudo razdvajanje mora Crvenoga, divan je ognjeni oblak koji u mraku ide pred njima, silna je smrt i potop naših neprijatelja, ali Bože, šta je sad ovo? U pustinjni nema hrane. Više mi ništa ne odgovara, hoću nazad u Misir, tamo bih barem mogao zadovoljiti glad koja me trenutno muči.
...
Rastojanje od Crvenoga mora, tj. krštenja do zemlje obećane, tj. Carstva Nebeskoga, rastojanje prekriveno pustinjom i gunđanjem, jeste život nas krštenih koji Krst i Crkvu odbacujemo i zaboravljamo, nas nazovi vjernih koji svome bratu a kamoli Bogu ne vjerujemo.
15.1 Mb
16:06 min.
Ova, po formi naizgled naivna biblijska priča, po kojoj je društvena, sudska, upravna struktura jevrejskoga naroda nastala iz razloga da se Mojsej ne bi umorio ako sve sporove bude sam rješavao, iznosi nam jednu veliku istinu. A to je da struktura i poredak ovozemaljskih uređenja i carstava, potiču od Božanskog poretka, da su ih Božiji pravednici poput Jotora i Mojseja osnovali i začeli.
To dalje znači da strukture državnog i društvenog zakonodavstva, budući da su Božanskog porijekla, gube svoj smisao, sa dobra se okreću na zlo, ako padnu u ruke bezbožnih vladara i vladara koji se bore protiv Boga.
19 Mb
20:49 min.
Šta je ono po čemu inače i bez pomoći Svetog Pisma, mi ljudi prepoznajemo i osjećamo ljubav drugih? Kada osjetimo da nas neko uvažava, da poštuje i primjećuje našu posebnost i osobenost, kada nekome nijesmo jednaki sa svima ostalima, nego smo nekako posebni. Eto isto tako Bog Mojseju sada objavljuje svoju ljubav prema Izraijljskom narodu.
.....
Nama savremena viđenja ljubavi, pa čak i razmišljanja o ljubavi Božijoj na talasu raznorodnog omladinskog bunta, hipi pokreta ovoga vijeka, teorije o ljudskim pravima, više se vezuju za načelo apsolutnosti slobodnoga izbora, svetinju slobodne čovjekove volje i slobodu njegovoga djelovanja. Međutim Gospod Bog na ovom biblijskom mjestu, upravo nakon što je Jevrejima objeavio svoju ljubav prema njima, sada se pojavljuje u gustome oblaku, grmi, zapovjeda, nalaže postupke očišćenja i posta, kako bi se njegov ljubljeni narod pripremio za susret sa njim.
Bezobavezna ljubav koju mladi ljudi danas grade među sobom, sa parolom puput "neću da se vezujem", "brak uništava ljubav", "branim svoje ja" i tome slično, zasnovana je na temelju postojanja jedne jedine svetinje - sopstvenoga ja mladih pojedinaca. Ljubav koju ovdje Bog obznanjuje čovječanstvu pretpostavlja drugu svetinju, ne samo Boga kao najvećeg među svima, nego drugoga uopšte. Nisam svetinja ja, nego je svetinja drugi i njegova ličnost.
.....
Princip je ljubavi koji Gospod ovde počinje objavljivati gustim oblakom, munjama i gromovima, a završiće se smrću jedinorodnoga sina njegovoga na krstu. Ovim silaskom od sile i svemoći do sopstvenoga poniženja, Bog dokazuje svoje staranje o čovjeku kao staranje ljubavno, i sa brigom o interesu drugoga, tj. o interesu paloga čovjeka.
16.5 Mb
18:01 min.
"...Ovdje se može primijetiti ranije iznijeta istina da Gospod sa starozavjetnim čovjekom razgovara kao sa djetetom. U odnosu na mnogo uzvišeniji i dublji način obraćanja Gospoda Isusa Hrista ljudima u Novom Zavjetu. U Novom Zavjetu dovoljno je reći priču, izreći jednu misao, i već je dat kompletan nauk o Carstvu Nebeskom. U Starom Zavjetu, čovjek se poput djeteta vodi za ruku od predmeta do predmeta, od okolnosti do okolnosti, i kazuje mu se: "Ovdje je toplo, ovdje je hladno, ovdje je plitko, ovdje je duboko". Ili: "Ako vo ubode iznenada, domaćin nije kriv, ali ako je domaćin znao da je vo ubodač, kriv je", i tako dalje, i tome slično, do posljednjih detalja sa pažnjom da se neka okolnost slučajno ne propusti.
Ova iscrpna upozorenja i uputstva, objavljuju bezgraničnost i širinu ljubavi Božije prema palom čovjeku, zbunjenom i obezglavljenom, kojeg je potrebno izvesti na pravi put usavršavanja, postepeno i sa bezgraničnim strpljenjem."
13.7 Mb
14:59 min.
"...Ovdje u Starom Zavjetu, On to radi tako što narod koji je prihvatio njegovu riječ kropi krvlju sa žrtvenika.
Međutim, doba Novoga Zavjeta, novoga saveza sa ljudima, potvrdiće još strašnije svjedočanstvo, svjedočenjem krvlju svoga jedinorodnoga Sina. Ovaj put, kako kaže apostol Jovan na početku svoga Jevanđelja, Riječ Božija, Slovo Božije, kazana u Starom Zavjetu kroz zakone, sada je ta Riječ postala tijelo. Slovo, Logos Božiji Gospod Isus Hristos, svoj boravak među ljudima zapečatio je svojom krvlju, da pokaže da nije sišao u svijet da proslavi sebe, već da pokaže slavu ljudi."
10.4 Mb
11:25 min.
Gubljenje strpljenja znak je nedostatka povjerenja, znak je slabe vjere. Vjera kao izraz nesumnjive vezanosti čovjeka za Boga može oslabiti, ali slika Božija u čovjeku nikada. Ta težnja za Bogom, za nečim Božanstvenim iznad nas samih, nenarušiva je. Upravo iz te težnje, a pri izgubljenoj vjeri u jednoga istinitoga Boga, čovjek neprestano sebi gradi lažne bogove, raznu zlatnu telad.
Nekada to su bila mitska stvorenja ili nebeska tijela, zatim sami vladari, carevi i vođe, potom za božanstvo je proglašavan razum i harmonija koja vlada svijetom,...
21.7 Mb
23:42 min.
"Praznik savremenog čovjeka u najboljem slučaju predstavlja lijepo sjećanje na neki događaj, obnavljanje uspomene prigodnim govorima i sjećanjima. Jednom riječju to je komemoracija, povratak nekih prošlih dešavanja u naše misli i emocije i to je sve. Ovakav koncept praznovanja i spominjanja nekog ili nečeg i jeste sazdan na modernoj svijesti da je sve što je prošlo, prošlo zauvijek i nepovratno, a da je budućnost nepoznata, nepristupačna i bez ikakve veze sa nama.
Međutim biblijski čovjek, starozavjetni Jevrejin a i današnji pravoslavni Hrišćanin, nisu ljudi koji postoje prosto i jedino u pukoj sadašnjosti, a vezu sa prošlošću ostvaruju prosto sjećanjem, a sa budućnošću nagađanjem ili nekakvim neizvjesnim planiranjem.
Biblijski čovjek smisao svoga života vidi u zajednici sa Bogom, u neprestanoj vezi sa vječnošću, sa onim što nadilazi svaku prolaznost, promjenjljivost i vremensku nedokučivost. Ispunjen vječnošću i željom za vječnim, biblijski čovjek neprestano teži da prevaziđe vremensku promjenjljivost i prolaznost koja nepovratno udaljuje ljude i događaje.
...
...biblijska svijest se gnuša pukoga sjećanja i komemorativnih skupova. Ona kada praznuje jedan događaj, neće prosto da ga se prisjeća ili evocira uspomene, ona hoće u njemu da učestvuje nanovo i u potpunosti.
..."
23 Mb
24:33 min.
"...Ovdje nam se pokazuju ne samo dvije različite ličnosti, dva tipa ljudi, već u knezu Valaku i proroku Valamu imamo prikaz dva različita odnosa ljudi prema Bogu, dva da tako kažemo, klasična doživljaja Boga kroz svu ljudsku istoriju.
Knez Valak želi da Božiji blagoslov ili prokletstvo usmjeri u potrebe sopstvene volje i interesa, a pravedni prorok prvo pita kakva je volja Božija. Knez se ljuti i biva razočaran, a prorok postaje svjedok nadmoći Božije nad ljudskom voljom.
Knez Moavski Valak pripada onoj vrsti ljudi koja ne osjeća i ne priznaje postojanje ma kakve sile i moći iznad sebe, što najbolje očituje njegov pokušaj da Božiju riječ upotrebi za vršenje svoje zamisli. Drugim riječima, njegova sopstvena volja dominira stvarnošću i on pokušava da sam sebi bude vrhovno božanstvo. To je čovjek koji je sam sebi bog a istinski Gospod mu je sredstvo za dostizanje nekog ovozemaljskog cilja.
Na drugoj strani, prorok Valam, u ovom slučaju, daje sliku pravednika koji na prvom mjestu osluškuje Božiju volju, a svoju sopstvenu podređuje onome što čuje od Gospoda. To se najbolje očituje u njegovim riječima upućenim bezbožnom knezu: Da mi Valak da kuću svoju punu srebra i zlata ne bih mogao prestupiti riječi Gospodnje, da učinim što dobro ili zlo od sebe. Što kaže Gospod, ono ću kazati.
Evo tako, u ovoj na prvi pogled naivnoj istorijskoj pripovijetci otkriva nam se slika ljudske palosti i slika savršenog Božijeg poretka u čovjeku koji se prije svega ogleda u međusobnoj ljubavi i povjerenju, a iz kojeg dalje potiče poslušnost i pokornost manjeg prema većem, djeteta prema roditelju...."
19 Mb
20:48 min.
"Gospod od Saula traži strpljenje i poslušnost. Gajenje tih osobina sprečava da se kod zemaljskoga cara rodi pomisao kako je on sam, i njegova država, upravitelj stvarnosti. Međutim, bez strpljenja i poslušnosti, Saul radi što i većina današnjih zemaljskih careva - sve, pa čak i duhovne poslove, odnose sa Bogom, uzima za sebe. Ratove koristi ne kao ispunjenje volje Božije, nego priliku za pljačku...
Ostavši sam bez Boga, odnosno svojim postupcima napustivši Boga, Saul ostaje, ne više isti kao onaj prije izbora za cara. Prostodušni i onaj koji je bio poslušan svome Ocu, već čovjek zasljepljen zemaljskom vlašću, bez strpljenja, bez smirenja, bez odanosti Bogu. Ponavljamo, bavljenje politikom, a istovremeno odstupanje od Boga, Saula je deformisalo kao čovjeka, i njegova odgovornost tu je van svake sumnje.
Međutim, Biblija nam više puta ponavlja da je sami sistem, sama struktura i pojava zemaljskog carstva, nešto što je u prirodi svojoj je vrlo sklono da se lako suprostavi Bogu i samo sebe proglasi Bogom, samo sebe proglasi najjačom i najvećom stvarnošću. Eto to je zemaljska politika i zemaljska država dosta često u odnosu na svetinju, i upravo o tome govore ove strane Staroga Zavjeta."
25.9 Mb
28:18 min.
"...Jedan grijeh rađa drugi. Ne nekakvim slijepim razmnožavanjem bez logičnoga reda, nego u smislu onoga prije rečenog: grijeh truje, a čovjek neizliječen od toga otrova nije sposoban da vidi niti da čini dobro, nego od nepokajanog može izaći samo opet isto. Neko ko je jednom zanemario drugoga radi svojih pohota, strasti i želja, taj bez sagledanja i okajanja takvoga prestupa neće umjeti niti u narednoj situaciji bolje uraditi. Neće znati niti vidjeti da treba bolje.
Avesalom je jedna od tragičnih ličnosti Staroga Zavjeta. Povrijeđen napadom na svoju sestru, krenuo je u osvetu koja je zbog njegove neposlušnosti prema ocu završila bratoubistvom. ..."
24.8 Mb
27:10 min.
"... Oni carevi njihovi, knezovi njihovi, i sveštenici njihovi, i proroci njihovi. Koji govore drvetu: ti si otac moj, i kamenu: ti si me rodio. Jer mi okrenuše leđa a ne lice; a kad su u nevolji govore: ustani i izbavi nas. A gdje su bogovi tvoji koje si načinio sebi? Neka ustanu ako te mogu izbaviti kad si u nevolji, jer imaš, Juda, bogova koliko gradova.
Zašto hoćete da se pravdate sa mnom? vi ste se svi odmetnuli od mene, veli Gospod.
...
Zašto govori moj narod: gospodari smo, nećemo doći k tebi? ..."
(Jerem. 2, 26-31)
30 Mb
31:46 min.
"... Čujem što govore ti proroci koji u moje ime prorokuju laž govoreći: snio sam, snio sam.
Dokle će to biti u srcu prorocima koji prorokuju laž i prijevaru srca svojega prorokuju? Koji misle da će učiniti da narod moj zaboravi ime moje uz snove njihove koje propovijedaju jedan drugomu, kao što zaboraviše oci njihovi ime moje uz Vala.
Prorok koji sni neka pripovijeda san, a u koga je riječ moja neka govori riječ moju istinito
Što će pljeva sa pšenicom? govori Gospod.
Nije li riječ moja kao oganj, govori Gospod, i kao malj koji razbija kamen. ..."
(Jerem. 23, 25-29)
